Psihopatološki poremećaji i stanja odnose se na odstupanja od norme u mentalnom zdravlju. Oni utiču na misli, emocije, ponašanje i opštu funkcionalnost pojedinca.
Da li je u redu priznati da imamo psihičke smetnje?
Živimo na podneblju koje skoro i da ne zna za mirne i stabilne godine, a kamoli decenije. Višegeneracijske patnje, ratovi, masovne nesreće, bolesti, siromaštvo i nesigurnost, tranzicije, migracije i nebrojene traume i krize žive u nama. Prenose se i ostaju utkane u obrisima naših emocionalnih kompetencija. Odražavaju se na sposobost da se nosimo sa životnim nedaćama i mnogo generacija kasnije.
Čak i u zemljama sa mnogo mirnijim istorijskim obeležjima i razvijenijim ekonomskim standardima, psihološki poremećaji postoje i uzimaju svoj danak.
Rođeni smo i vaspitavani u društvu koje pretežno favorizuje trpljenje, snagu i samostalnost do hiperindividualnosti u rešavanju problema. Izdržljivost se tretira kao dokaz karaktera, a porodična umreženost i solidarnost kao i pravilo „neiznošenja prljavog veša“ iz kuće.
Mnogo puta je uverenost ne samo da može, već i da mora svoj problem da reši sama, jedna od glavnih prepreka osobi koja se suočava sa psihičkim problemima. Sramota je da o tome govori ikome, čak i najbližim prijateljima, a kamoli strancima kao što su profesionalci iz psihološko-psihijatrijske struke.
Ćuti se o anksioznosti ili drugim smetnjama, i kada pritisne. Lakše je reći da nas boli glava ili želudac, da bismo mogli da se sklonimo i popijemo (po ko zna koji put u toku dana) lek za smirenje. Možda i čašicu-dve alkohola, „ipak je to prirodno“. Ćuti se o depresiji i bira se povlačenje u izolaciju pod najrazličitijim izgovorima.
Izbegava se javljanje psihijatru ili psihologu, da se ne bi u nekom medicinskom kartonu provlačio „kompromitujući“ podatak da nam je nekad bila potrebna pomoć. Možda će to sutra možda uticati na poziciju za zapošljavanje i slično, ko zna? Ćuti se zato što nas neće hteti u društvu, za žene ili muževe, zato što je takva bolest mnogo veća sramota nego bolesna kičma, čir na želucu ili infarkt. To je nešto što ukazuje da smo slabići, razmaženi i nespremni za život.
Roditelji današnjih adolescenata neretko im na apel za pomoć objašnjavaju kako im nije ništa. Govore kako treba da „se uozbilje“, kako njihovi roditelji nisu ništa mogli da im pruže pa su ipak postali čestiti i uspešni ljudi. Uče ih kako treba da ih bude sramota da se samo žale i da „ne znaju oni još šta su pravi problemi“… Napominju da je važno da se smetnje prevaziđu u tišini, jer ko zna šta će misliti ljudi o roditeljima koji nisu uspeli da svoju decu izvedu na put. Ćuti se zato što nam se sestra ili brat neće udati/oženiti jer kaljamo porodicu psihičkom smetnjom.
Možda se ćuti i zato što ćemo biti još usamljeniji i još isključeniji jer sa nama nešto nije u redu. Naučite kako da se nosite sa poremećajima psihičkog zdravlja u porodici! Možda ste baš vi ključ promene!